Uvod
U novijim verzijama kompajlera i biblioteke amx_assembly postoje tri varijante „emit“ operatera: #emit, __emit i @emit. Svaka ima svoje specifičnosti i drugačije ponašanje u PAWN-u.

1. #emit
Ovo je izvorna verzija emit‑operatera u PAWN‑u. 
Koristi se za direktno ubacivanje ASM (p‑code) instrukcija tačno na mjestu gdje je pozvan u skripti.

Primjer:
Function()
{
    #emit ZERO.pri
    #emit RETN
    return 1;
}

Karakteristike:

• Točno ono što napišeš tu će biti ubačeno, bez prilagodbe.
• Podržava vrlo malo od standardnih mogućnosti kompajlera.
• Direktive

#if / #else se ignorišu u kontekstu #emit

.

• Negativni brojevi se često moraju izražavati u heksadecimalnom formatu.

2. __emit
__emit je naprednija verzija #emit. 
Radi na nivou izraza i dobro je integrirana u kompajler.

Primjer i karakteristike:

• Može koristiti potpune izraze:
  

__emit(CONST.pri (5 * MAX_PLAYERS));


• Može se koristiti unutar

#define

:

#define GetCurrentAddress() __emit(LCTRL 6)


• Automatski bira pravu instrukciju za lokalne ili globalne varijable:

__emit(INC.U var);


• Može ubaciti višestruke instrukcije u jednom izrazu:

new var = __emit(LOAD.S.pri param, ADD.C 5);

3. @emit
@emit služi za run‑time injektiranje instrukcija u PAWN VM — izmjena koda za vrijeme rada servera.

Primjer:
ReturnFive()
{
    return 3;
}

public OnCodeInit()
{
    new context[AsmContext];
    AsmInitPtr(context, _:addressof(ReturnFive<>), 4 * cellbytes);

    @emit PROC
    @emit CONST.pri 5
    @emit RETN

    return 1;
}

Kada koristiti:

• Kada želiš da kod bude izmijenjen za vrijeme izvođenja (run‑time), npr. hookiranje ili patchovanje modova.
• Kada __emit ili #emit ne omogućavaju željenu fleksibilnost.
  
  Zaključak
  
• Koristi #emit za najosnovnije, direktno ubacivanje ASM instrukcija.
  
• Koristi __emit kada želiš fleksibilniji, compile‑time „inline asm“ stil.
  
• Koristi @emit kada ti treba run‑time izmjena instrukcija.